U mogućoj i poželjnoj igri slikarevoj u kojoj trag njegova kista na platnu slijedi otkucaja
srca, ritam svakodnevnice, odraz okoline, registrira i pretače i raspoređuje lijepost krajobraza
u prostore bjelina platna kojima je ograničio svoj tako odabrani san (dovoljno
podatan, dozvoljivo ograničen i nevino bijeli) i potom, jer igra je ozbiljna i s posljedicama,
otvori naslućena izvorišta duše koja ga tajnama i skrivenim povodima obogaćuju i
tjeraju da slika- nastaju radovi koji će, na kraju, izdajnički svjedočiti o procesu njihova
nastajanja i razlozima pokazivanjima.
Priskrbivši tako vlastiti alibi s pokrićem, slikar će otvarati uvijek nove, drugačije, jednako inspirativne i dosluhne, stranice svoga slikopisa. Hrabreći se i potičući. Prepoznavajući se i želeći. Energijom i strašću generacijske ostrašćenosti kretati u plovidbe svoga brodovlja. S maslinicima, čempresima i
borovima kao orijentirima.
Otocima kao epicentralnim točkama koje će nadletjeti . Kada galeba uhvati u letu. Jata riba skrivena u dubinama.....Onda će „Duša juga“, jer slikar će upravo tako nasloviti svoj novi ciklus, ostati trajnim svjedočanstvom sa detaljno dešifriranim povodima, skladno apstraktnoi naslućujuće zorno odastrtim tragovima....
Đinđić će u svojim slikama odustati od suvišnosti. Reducirati će ih u plamteće boje i usložiti nakovljem samo njemu znanom. Kojim će nas ponukati da se iznova uvijek jednako otvoreni i spremni na igru probudimo u njegovom svijetu svjesno otuđene ljepote.
I onda ćemo, dozvoljavajući sebi avanturu, otploviti Đinđićevim Mediteranom, onim njegovim tragovima koje je odabrao za svoj ciljani osunčani album, herbarij i itinerer i peljar i sanovnik, ostavljajući mogućnost buđenja.
Jednom kada jugo zaprijeti i kada zorom sunce izroni iz plavog beskonačnog pokrivača za kojeg smo, zavareni, mislili da je more. Isto ono koje nam svojim osekama i plimama u duši obogaćuje i usložava san.
Iz kojeg nas u stvarnosti možda vrati ženski glas i refren klape. Kojim je opjevana naša
sudbina.
Davor Mojaš
