Slikarstvo Jakova Đinđića nalik je, ma koliko to bilo slobodno reći, klapskom pjevanju. Kod klapa se izvorno pjevalo “na uho”, a pjesmu bi započinjao voditi najviši glas.
U slikarstvu Jakova Đinđića, posve nesvjesno, podražava se slična procedura. Najviši glas u slici je ona boja koja određuje ostatak tonaliteta slike, njenu kromatsku ujednačenost. Na taj način ukupan kolorit slike, cijela skala boja Jakova Đinđića postaje harmonična i ujednačena kao klapska pjesma.
A prijateljski odnos boja na njegovim slikama postaje nalik na organizam klape utemeljene na prijateljstvu pjevača.
Jednom sam prilikom razgovarao s voditeljem i tenorom jedne klape koji je u razgovoru toliko
naglasio važnost prijateljstva u klapi da njegova klapa, na početku svog rada, radije odlučila za boljeg čovjeka a lošijeg pjevača, nego što je to sugerirala struka. Tko to ne razumije, teško će shvatiti Dalmaciju.
Kroz godine zajedničkog rada Jakova sam upoznao više kao fotografa nego slikara, ali ni tu nisam primjetio odstupanja u naravi njegova prilaska motivu. Njegov pomirdbeni odnos prema kadru, nastojanje da se zbliži s prizorom, bez intelektualnog otpora toliko svojstvenog mnogima danas, bilo amaterima ili profesionalcima, osnov je njegova prilaza temi, bilo fotografskoj bilo slikarskoj.
Skrušenost i poniznost pred motivom veličina je svakog ozbiljnog stvaraoca.
Kad svemu tome priključimo njegovo snažno obiteljsko korjenje zapleteno za Dalmaciju kao trajnu inspiraciju, u svim njenim modalitetima, tek tada shvaćam veličinu priznanja koju ukazuje meni, zakletom dinamovcu, i u ovoj prigodi.
Ali u tome i jeste jedinstvenost i plemenitost ovog čarobnog pedlja planete.
Igor Gluić
